“Think of the virus as like a tsunami that comes in and if it goes away completely and we never see it again, it still will produce damage, the financial damage … incomes that are lost, balance sheets that are hurt, restructurings that need to take place. So that will impede the recovery.” – Ray Dalio
Pandemija koronavirusa devastirala je gotovo sve aspekte svjetske ekonomije i izazvala najveću ekonomsku krizu jos od Velike depresije. Knock off efekti pandemije, za koje se pretpostavlja da će imati uticaj u narednih deset godina, su porast stope nezaposlenosti i kriminala, fiskalne krize, cyber nasilje i nesigurnost na internetu, društvena nestabilnost.
U nastavku je i pregled ”COVID simptoma” s kojima ekonomiji predstoji duga borba.
Simptom #1 RECESIJA.
‘’As sure as the spring will follow the winter, prosperity and economic growth will follow recession.’’ – Robert Foster Bennet
Pad ekonomskih aktivnosti (odnosno negativni ekonomski rast u dva uzastopna kvartala, u odnosu na isti period u prethodnoj godini), utiče na zaposlene građane kroz redukciju broja radnih mjesta i/ili nemogućnosti napredovanja u poslu, smanjenje plata, produžetak radnog vremena, pojačavanje protekcionizma. U posebno nezavidnom polozaju, nalaze se radnici na određeno vrijeme i alumnisti, koji se suočavaju sa mnogo manjom ponudom za posao na tržistu od očekivane. I sve je to ono što nas neminovno čeka u bliskoj budućnosti.
A na to koliko nam je suprotan proces tj. KONJUKTURA daleko, najbolje ukazuje nivo ekonomskih aktivnosti koji se mjeri preko bruto domaćeg proizvoda (BDP). Samo u prvom dijelu godine Medjunarodni monetarni fond (MMF) predviđao je pad globalnog BDP-a za 4,9 % u 2020. Alarmantnost ovog podatka posebno dolazi do izražaja ako ga uporedimo sa padom globalne krize 2009. godine, koji je sa “svega” 2,1% imao katastrofalne posljedice.
Aktuelne (ali i buduće) recesije izazvane su egzogenim šokom tj. pandemijom. U novonastaloj situaciji, razbijeni su lanci proizvodnje, kretanja su u svakom smislu ograničena i uzročno-posljedična; primanja su u znatnom padu bez obzira na subvencije koje gotovo sve svjetske vlade daju svojim gradjanima.
Zamislite fabriku koja koristi sirovine uvezene iz Kine. Kako su radnici (koji su ostali kod kuće) i sirovine (koje nisu podržane transportnim sistemom), esencijalni za proizvodnju – rad iste je morao biti obustavljen. Ovo je izazvalo direktan šok na ponudu, a samo malo kasnije uticalo i na primanja zaposlenih građana.
Tokom prethodne svjetske ekonomske krize, centralne banke su postepeno smanjivale kamate kako bi pomogle nacionalne ekonomije. To je značilo da su građani i kompanije mogli lakše da pozajmljuju i samim tim su imali više novca za trošenje. Medjutim, aktuelne kamate su se već priblizile nuli i vrlo vjerovatno neće moći još dugo i značajno da se smanjuju. Trenutno vlade širom svijeta povećavaju svoj dug, ne bi li podržale svoje ekonomije preko veće javne potrošnje, smanjenja poreza i direktne isplate gradjanima u vidu subvencija. Međutim to nije dugorocno rjesenje.
Simptom #2 INFLACIJA je rast opšteg nivoa (ponderisanog prosjeka) svih cijena roba i usluga koje postoje u privredi. #INFLACIJA je fenomen star koliko i sama privreda i obeshrabruje spuštanje cijena roba, usluga, a posebno nadoknada za radnu snagu. Suprotan proces zove se DEFLACIJA i Eurozona je proživljava prvi put nakon 2016. godine. Deflacija je najčešće uslovljena padom ekonomske aktivnosti i praćena je povećanjem stope nezaposlenosti. Ona naizgled povećava trenutnu kupovnu moć, ali otežava uslove pod kojima se izmiruju krediti i druge obaveze.
Prema antičkim misliocima, budućnost nije ono što će tek doći, već ono što će se vratiti, pa stoga ne čude poređenja aktuelne slike sa onom već viđenom na Starom kontinentu za vrijeme Svjetskih ratova i Španske gripe.
Pod ratnim uslovima, izražena je potražnja u pravcu efikasnog saobaćajnog sistema, oružja, ratnog materijala, ljekova, medicinske opreme, kojoj usljed nestašice sredstava i resursa nije moguće izaci u susret. Sa istorijske tačke gledišta, ratovi su gotovo uvijek izazivali inflaciju, jer je potražnja u kvantitativnom smislu, bila daleko ispred ponude.
Iako pandemija novog korona virusa nije razorila infrastrukturu ili uništila prirodna izvorišta vode, nalazišta rude, nafte i slično, naglo i neočekivano je suzbila potražnju. Zbog toga je epizoda koju trenutno živimo ”deflacionistička” – potražnja (osim u slučaju osnovnih dobara) opada brže nego ponuda. Četvoročlana porodica više ne odlazi vikendom u bioskop da pogleda film koji je sniman u Los Andjelesu cijele prethodne godine, a zatim sinhronizovan u Zagrebu ili Beogradu, ne posjećuje zabavni park u Španiji, koji je izgradio nove staze za karting i rolerkostere kako bi spreman dočekao novu turističku sezonu.
Zbog toga je za krizu sa kojom se svijet suočava nemoguće naći adekvatno rješenje slijedeći tragove i modele iz prošlosti. Pred nama je dug period, pun manjih i većih turbulencija, koje će same nametati svoju dinamiku i zakone.