COVID-19 izvještaj: Južna Koreja

by OMSA Archive | October 30, 2020

Piše: Mirjana Adžić

Zbog svoje geografske blizine sa Kinom, Južna Koreja je očekivano bila jedna od prvih zemalja u kojoj su slučajevi COVID-a 19 bili potvrđeni. Sredinom februara ove godine zavladala je panika. O virusu se ništa nije znalo: nismo znali kako se širi, koliko je opasan, ni kako da se sačuvamo od istog.

Korejci svakako imaju naviku da nose maske zbog zagađenosti vazduha, ali i nošenje istih u toku sezone gripa i prehlada takođe nije strano. Upravo zbog toga, čak i da vlasti nisu zahtijevale to od nas, većina ljudi koje ste mogli sresti na ulici je nosila masku. Seul, metropola u kojoj živi oko 25 miliona stanovnika, najednom je postala zastrašujuće prazna. Fakulteti i škole su prešli na online nastavu, a muzeji i sve javne ustanove su obustavile aktivnosti dok se situacija ne smiri. Sve osobe kod kojih je potvrđeno prisustvo korona virusa, morale su dati svoje podatke o kretanju u prethodnih 14 dana, i svi kontakti su se potom testirali.  

Naročito je interesantno da Koreja nije pretrpjela ni dan lockdown-a ili bilo kakvu zabranu kretanja,  nasuprot onima koje su široko primjenjivane u Evropi. Pitate se kako?

Građani su zamoljeni da smanje kretanja i izlaske, a kompanije da omoguće rad od kuće za što veći broj zaposlenih. Okupljanja su zabranjena, a za nepoštovanje mjera su propisane i visoke novčane kazne ali i kazne zatvora.

Poučena lošom situacijom i rezultatima iz Evrope, Vlada je u maju uvela pravilo o obaveznom nošenju maski u svim zatvorenim prostorima i na mjestima gdje se ne može održati distanca od 2 metra. Mada, i prije te odluke, ukoliko niste nosili masku, bili bi “odd one out”, a moguće i odbijeni pri ulasku u restorane ili kafiće.

Skoro 8 mjeseci nakon početka pandemije život teče po “novom normalnom”. Maske su i dalje obavezne svugdje i stalno, izuzev dok jedete ili pijete. Na ulasku u kafiće, restorane, bolnice, itd. mjeri se temperatura, i ukoliko je iznad 37.5c neće Vam biti dozvoljen ulazak. Gel za dezinfekciju ruku se nalazi na skoro svakom koraku, u prodavnicama, javnom prevozu, pa čak i u parkovima. Na većini mjesta ste dužni da ostavite broj telefona, u slučaju da se kasnije ispostavi da je neko od posjetilaca bio zaražen, i da ste u isto vrijeme bili na istoj lokaciji. Mjesta sa modernijom tehnologijom imaju čak i opciju da skeniraju Vaš lični QR kod, koji sadrži Vaš broj telefona, kako se ne bi pravile gužve. Ukoliko se ispostavi da ste bili u kontaktu sa zaraženom osobom, Vlada će Vas kontaktirati da se testirate. Svi se nadamo da je ovo “normalno” samo privremeno, ali se trudimo da funkcionišemo najbolje što možemo u datim uslovima.

Kako Južna Koreja uspijeva da održi relativno nisku stopu novozaraženih?

Rezultat uspjeha u borbi sa korona virusom leži u tome da smo od samog početka učili da živimo s pandemijom, umjesto da se nadamo da ćemo je pobijediti. Koreja je učila na svojim greškama u prošlim epidemijama MERS i SARS, kada je veliki broj ljudi stradao zbog nejasnih poruka i mjera. Ovoga puta, Vlada je od samog početka imala čvrst stav: Borba će biti duga i teška za sve, i potrebno je da svi sarađuju i daju svoj maksimum. Ljudi su samovoljno smanjili okupljanja i druženja, a radnici i vlasnici biznisa su striktno pratili mjere i preporuke, i to nastavljaju da rade. Propisane mjere se ne smanjuju na blaže onda kada opadne broj zaraženih, već jedino kada dvije nedjelje konstantno stagniramo na niskom broju. I u tom slučaju se ne prekidaju, već samo smanjuju.

Po mom mišljenju, jedan od razloga za dobro kontrolisanje pandemije je to što smo od samog početka dobili jasne smjernice za ponašanje, za razliku od nekih drugih zemalja, gdje se svaki dan javljao drugi narativ poput: „nosite maske“, „ne nosite maske“, „širi se na otvorenim“, „širi se u zatvorenim prostorima“, „smrtnost je 30%“, „smrtnost je 1%“ itd. Ovakve informacije, koje konstantno pobijaju jedna drugu, nikome nisu od koristi. Građani ne znaju šta je tačno, a šta nije, a sama činjenica da se preporuke mijenjaju tako lako ne daje mnogo kredibiliteta onima koji ih saopštavaju. Ovdje, od samog početka, nije bilo takvih saopštenja. Iako nismo znali koliko je virus opasan,  i šta se sve može desiti - samo jedna poruka je bila važna: „Nosite maske. Izbjegavajte okupljanja i zatvorene prostore. Javite se odmah nadležnima pri pojavljivanju simptoma koji liče na prehladu.“ Od februara se narativ nije promijenio, niko ne debatuje koliko je virus smrtonosan ili nije, da li su maske dobre ili nisu, već nastavljaju da žive svoj život uz prisustvo virusa u društvu i poštujući propise nadležnih.

Na kraju, želim da istaknem da, naravno, nikome ni nije prijatno da nosi masku 24/7, da ne može da izlazi sa prijateljima i putuje kao ranije, da mora da mjeri temperaturu pri ulasku u svaku ustanovu, kafić itd, ali takođe niko ne želi da vidi svoje najbliže bolesne. Niko ne želi da Vlada zatvori sve, da to utiče negativno na ekonomiju i da se povećava nezaposlenost, ili da zatvara ljude u kućama i ograničava kretanje. Upravo zbog toga ljudi i dalje poštuju pravila.

Iz svega ovog nije teško zaključiti da je borba sa COVID-om zapravo i borba sa podizanjem svijesti o značaju poštovanja novih životnih uslova. Naravno, mentalitet i kultura ovdje igraju ogromnu ulogu, ali ako zaista želimo da sačuvamo sebe i ljude oko nas, moramo žrtvovati neke stvari i naučiti da živimo sa preventivnim mjerama gledajući na njih kao na saveznike a ne protivnike.

 Ova stresna godina nije bila laka ni za koga. Mnogi planovi se nisu mogli ostvariti, a ovaj nestabilan period je donio mnogo anksioznosti. Zato se nadam da osim nošenja maski i pranja ruku, brinete i o vašem mentalnom zdravlju. Eto za sada toliko od mene. Čuvajte i sebe i druge!

Veliki pozdrav iz dalekog Seula,

Mirjana Adžić