Utorak za nas: Đurđina Jevrić

by Vladimir Đukanović | October 30, 2018

1. Reci nam nešto o tvom dosadašnjem školovanju?

Đurđina: Završila sam Osnovnu školu "Nedakusi" u Bijelom Polju, nakon toga Gimnaziju "Miloje Dobrašinović" u istom gradu. Zatim sam dobila stipendiju Vlade Ruske Federacije - godinu dana sam izučavala ruski jezik u Moskvi, a onda sam se preselila u Sankt Peterburg i započela studije na Arhitektonskom fakultetu. Trenutno sam na četvrtoj godini osnovnih studija.

2. Zašto baš Rusija i zašto baš arhitektura?

Đurđina: Splet srećnih okolnosti. Slučajno sam vidjela konkurs za stipendije na sajtu Ministarstva prosvjete i riješila da predam dokumenta, naravno - dan pred deadline. Stipendiju sam dobila i nakon zaključka da će me fakulteti u Podgorici i Beogradu čekati i sljedeće godine, riješila sam da se oprobam u nečem novom. Očigledno je da se nisam pokajala.

Arhitekturu sam takođe slučajno izabrala - metodom eliminacije. Oduvijek sam znala šta ne želim da studiram, a šta želim ne baš. Arhitektura kao sklop tehnike i umjetnosti je bila idealno rješenje za mene, umjetničku dušu koja je oduvijek voljela matematiku, fiziku i proračune.

3. Koliko se način života u Crnoj Gori razlikuje od načina života u Rusiji?

Đurđina: Previše, rekla bih. Rusija je ogromna država, jedno naselje u gradu u kojem trenutno živim ima više stanovnika nego cijela Crna Gora - način života je mnogo brži, ljudi su ambiciozniji i hladniji, jasno idu ka svom cilju, svako živi svoj život. Nema prazne priče, nema ispijanja kafe prije ili poslije posla, zima traje od oktobra do maja i nedostatak vitamina D se osjeti u ljudima.

4. Koji su za tebe bili najveći izazovi tokom studiranja u inostranstvu i kako si ih riješila? Šta te motiviše i pokreće?

Đurđina: Nedostajanje je najveći problem uvijek i zauvijek. Kada nakon mjesec dana u Crnoj Gori uđem u avion, odmah krećem sa odbrojavanjem dana do sljedećeg dolaska - brojim sitno. Dešavalo mi se da kupim kartu i dođem kući na tri dana, jer je brat naučio da čita i čuti to preko telefona nije dovoljno.

Izazov je otići u državu u kojoj se priča na jeziku koji ne razumiješ, naučiti da riješavaš sam svoje probleme (naročito ako do tad problema nije bilo, ili su ih za tebe riješavali roditelji), naučiti da se boriš za sebe i svoje mjesto u masi željnih uspjeha ljudi, izazov je ne prihvatiti ne kao odgovor ako znaš da odgovor mora biti da, izazov je živjeti u sobi sa tarakanima jer to je ono što te čini jačim.

Glavno je ispred sebe imati jasno postavljen cilj, motivacija će sama doći.

Moj pokretač su, zvuči kao kliše ali drugog odgovora nema - moja porodica i prijatelji, i nesebična podrška koju svakodnevno dobijam.

5. Šta radiš u slobodno vrijeme, koji su tvoji hobiji i interesovanja?

Kada živiš u kulturnoj prijestonici Rusije, gradu sa velikim brojem muzeja, gradu po čijim ulicama su hodali Dostojevski i Puškin, slobodno možeš priznati i sebi i drugima da su šetnje i obilasci muzeja - tvoj hobi. Zauvijek mogu gledati na mostove koji se otvaraju nad zaleđenom Nevom ili onda, kada su bijele noći i kada grad živi 24 sata 7 dana u nedelji.

Putovanja su nešto što smatram profesionalnim hobijem ili deformacijom svakog studenta arhitekture, tako i ja ove odgovore pišem u vozu iz Jerevana za Tbilisi, putovanja su moj nepresušni izvor inspiracije, i kada bih svoje projekte na konsultacije mogla da šaljem po golubu pismonoši, vjerujem da bih se u Peterburg vraćala samo na nove izložbe u Ermitažu.

6. Kako vidiš sebe u budućnosti, planiraš li da se vratiš u Crnu Goru nakon završetka studija?

Đurđina: Ne razmišljam previše o tome. Iskreno, teško mi je da zamislim sebe u Crnoj Gori odmah nakon završetka studija. Ali isto tako, ostati zauvijek u inostranstvu nije moj san.

7. Koju bi poruku poslala mladima koji su još uvijek u procesu odlučivanja o studiranju u inostranstvu?

Đurđina: Ne razmišljajte previše, probajte! Bar na semestar - dva, ako niste spremni na više odmah. Sigurna sam da će vam se to previše svidjeti i poželjećete da zauvijek ostanete student u inostranstvu!

8. Trenutno si član Upravnog odbora OCSI. Šta te je motivisalo da se priključiš UO, šta si naučila kroz svoj mandat?

Đurđina: Još jedan splet slučajnih okolnosti u mom životu. Slučajno sam otišla na Zimsku skupštinu prošle godine, upoznala zanimljive ljude i čula njihove interesantne životne priče i od februara ove godine sam dio UO OCSI.

Naučila sam da se povezujem sa ljudima koje ne poznajem uživo, postala sam otvorenija, direktnija i spremna da pomognem svakome ko se odluči na studije van granica Crne Gore.

9. Reci nam nešto više o svojoj OCSI poziciji - Koordinatorka za društvene medije? Koliko su zaduženja koja si imala uticala na tebe, na tvoj lični razvitak?

Đurđina: Odlučila sam da vrijeme koje svakodnevno provodim na društvenim mrežama može biti pametnije iskorišteno, zato sam se i prijavila baš za ovu poziciju - objavljivala sam sve novosti Organizacije na Instagramu i Facebooku. Ali glavni projekat na kojem sam radila je svakako "Utorak za nas", u sklopu kojeg i ja danas odgovaram na pitanja. Pronalazila sam, uz nesebičnu podršku ostalih članova Organizacije, pripadnike CSI populacije vrijedne pažnje i intervjuisala ih. "Utorak za nas" je predstavljao moju nedjeljnu dozu motivacije.

10. Zbog čega bi neko trebalo da se prijavi i bude član Organizacije, PoC ili član Upravnog odbora?

Đurđina: Zato što je to najbrži način da steknete poznanike širom svijeta, poznanike i prijatelje koji su prolazili ili prolaze kroz isto što i vi, a uz to pričate na istom jeziku. Zato što je zajedno lakše!