Obrazovanje:
- Srednja škola: Gimnazija ”Miloje Dobrašinović” Bijelo Polje
- Visoko obrazovanje: Sankt Peterburgski državni arhitektonsko građevinski univerzitet – Sankt Peterburg, Rusija.
Na koji način ti je studiranje u inostranstvu pomoglo u izgradnji ličnosti?
Živjeti u Crnoj Gori je za mene značilo okrenuti par brojeva i problemi su se rješavali brzinom svjetlosti. Ako su problemi i postojali uopšte… Jer kada imaš 18 godina, živiš sa roditeljima koji su uvijek tu za tebe, okružen si porodicom i prijateljima, ne razmišljaš o smislu života jer tvoji dani su ispunjeni dešavanjima i nemaš briga, život je savršen. U idealnom svijetu mladost tako i izgleda. A onda, iznenada, ne volim ovu frazu, ali da, ”izlaziš iz zone komfora”. Odjednom si u novoj državi, okružen nepoznatim ljudima koji pričaju na jeziku koji jedva razumiješ, prepušten sam sebi. Prinuđen da rješavaš sam svoje probleme, da ideš i svađaš se jer nekad lijepa riječ ne otvara ta gvozdena vrata, da se boriš za svoje mjesto između gomile mladih ambicioznih ljudi, da prvi prilaziš i upoznaješ se, stvaraš prijateljstva i vodiš ozbiljne razgovore iako je tvoje znanje jezika na nivou petogodišnjeg djeteta, što je istovremeno i smiješno i tužno. I mrziš tu fazu prilagođavanja na novo i kao da si ponovo u pubertetu, niko tebe ne razumije. A onda sve to prođe i ti osjetiš zahvalnost za svaku nezgodnu situaciju, za svaki preskočen stepenik, za svaku novu osobu koja je ušetala u tvoj život, shvatiš da ti je to osamostaljivanje donijelo mnogo više nego što si u početku mislio da će. Lakše se prilagodiš, strpljiviji si, otvoreniji, pristupačniji. Otvorenijih shvatanja. Nije ti dosadno u sopstvenom društvu, a mislim da je to glavno. Da, promijenila bih se i da sam ostala u Crnoj Gori, odrasli život se ne može izbjeći, ni u inostranstvu, ni kod kuće. U kolikoj mjeri i na koji način – ne znam. Nije ni bitno, bitno je da su promjene koje je život u drugoj državi donio – dobre promjene.