Fantastične Tardigrade i gdje ih naći

by OMSA Archive | January 23, 2021

Od dna okeana, do vrha Himalaja. Od arktičkog leda, do kipuće vode. Od potoka u blizini vaše kuće, preko vulkanske lave, pa sve do svemira… živjela je jedna Tardigrada.

Zvuči kao početak neke Andersenove bajke, zar ne? A samo sam nabrojala neka od staništa jedne od najzanimljivijih životinja koja postoji na našoj planeti - Tardigrade.

Ovaj organizam zovu i ''vodenim medvjedom“ i “dugoživcem”, a oba su naziva potpuno opravdana ponašanjem i izgledom Tardigrade. Ukoliko ste pomislili da se radi o nekoj vrsti medvjeda, moraću da vas razočaram, one to nisu. Iako im je omiljeno stanište voda, one u njoj ne plivaju, već hodaju, a upravo taj hod podsjeća na medvjeđi. Otud - vodeni medvjed.

A ako ste se divili kitovima i kornjačama sa Galapagosa zbog njihovog dugačkog životnog vijeka.. pa, sada je vrijeme da upoznate i Tardigradu, čiji život može potrajati hiljadama godina. Otuda i drugi naziv - dugoživac..

Ovi eukarioti, nevidljivi golim okom, najčešće su dugački oko pola milimetra. Njihovo tijelo je segmentisano, sastoji se od glave, tri segmenta sa po jednim parom nožica, a zatim i kaudalnim segmentom sa posljednjim parom nožica. Nožice Tardigrada nemaju članke, a na svakoj od njih nalaze se kandže. Ukoliko pogledate njihovu fotografiju, možete vidjeti da pomalo i podsjećaju na mikroskopske medvjediće. Do sada je opisano oko 1000 podvrsta ovih životinja, koje variraju u veličini,boji i adaptirane su na različite uslove života, zavisno od okruženja u kome žive. Tardigrade se uglavnom hrane djelovima algi i biljaka, tako što svojim cjevastim ustima buše rupice u ćelijama i isisavaju njihov sadržaj. Ipak ishrana pojedinih vrsta zasniva se i na unicelularnim- jednoćelijskim organizmima, kao i drugim mikroživotinjama. A ni kanibalizam nije rijetka pojava kada govorimo o Tardigradama.

Prvu u nizu zanimljivosti o ovim životinjama, predstavlja činjenica da one nisu u bliskom srodstvu ni sa jednom do sada otkrivenom vrstom koja živi na planeti Zemlji. Zbog ovoga, taksonomi su imali velikih problema da Tardigradama nađu mjesto na stablu života. Ova vrsta otkrivena je i prvi put opisana 1773. godine, a odlučeno je da se svrsta u evolutivnu granu Tactopoda, zajedno sa grupom Euarthropoda, u kojoj se nalaze skoro svi drugi insekti i bube.

Na časovima biologije, još u 6.razredu, napamet smo učili da je ćelija osnovna jedinica građe i funkcije svih živih bića. Ćelije grade tkiva, tkiva grade organe. Odličan, 5. Tako je u svim živim bićima. Ali ne i kod Tardigrada, one su baš odlučile da ne poštuju zakone. Neke od ovih životinjica posjeduju oči. Pošto su oči klasifikovane kao organ, za očekivati je bilo da je ovaj organ sačinjen od tkiva, koja se sastoje iz hiljada ćelija. Iznenađenje! Oko naše Tardigrade čini zapravo jedna jedina fotoreceptivna ćelija. Ko bi rekao da bi samo dvije ćelije mogle predstavljati nečiji prozor u svijet?

Tardigrade se rađaju  i umiru sa istim brojem ćelija.
Stanovnici su Zemlje već 600 miliona godina.
Preživjele su 5 masovnih izumiranja.
I kao da sve ovo nije dovoljno, ove fantastične životinje mogu izdržati :

Temperature od -272°C do +150°C
Atmosferu na 270 km visine
Pritisak od 600 mPA (60 km dubine u okeanu)
UV zračenje 1000 puta jače od onog na Zemlji
Solarnu radijaciju
Svemirski vakuum
Bez hrane i vode 30 godina

Odgovor na pitanje “Kako to znamo?”, daju brojna istraživanja, sprovedena u najneobičnijim uslovima. Kada su jedan muzejski primjerak mahovine, star 150 godina, potopili u vodu, pronašli su žive Tardigrade. Izolovane su iz uzoraka lave, gejzira, leda. NASA je, u sklopu jedne svemirske misije, poslala nekoliko ovih životinjica u svemir, kako bi ispitali njihovu izdržljivost u takvim uslovima. Rezultat je bio zapanjujuć, bez problema su preživjele solarnu radijaciju, promjene pritiska, vakuum.

A odgovor na pitanje “Kako sve  to uspijevaju?”, daje kriptobioza - metoda prezervacije, kojom se aktivnost metabolizma sa 100% smanjuje na 0,01%. Ne živiš, a živiš. Postoji više vrsta kriptobioze, a neke, kojima vodeni medvjedi pribjegavaju su : anhidrobioza, anoksibioza, kriobioza, osmobioza. U anhidrobiozi, Tardigrade se suočavaju sa manjkom vode. Sposobne su da svoje tijelo dehidriraju, i da se sklupčaju u lopticu okarakterisanu kao “tun state”. Izgubljenu vodu, mijenjaju sintezom šećera trehaloze, koja stvara zaštitni sloj i čuva krucijalne djelove ćelija od oštecenja i uništenja. Tako preživljavaju sušni period, a čim se uslovi poboljšaju, one nastave svoj životni ciklus. Anoksibiozu simboliše nedostatak kiseonika, i Tardigrade se često nađu u ovom nepovoljnom stanju. Kao odbrambeni mehanizam, njihovo tijelo natekne, postanu krute i izgledaju beživotno. Čak ponekad ukoliko želite da napravite mikroskopski preparat i da posmatrate Tardigrade, desi se da one ostanu bez kiseonika.. Ipak, dovoljno je da “dunete” sa strane mikroskopskog stakla, tako podignete koncentraciju kiseonika i „oživite“ ih. Kriobioza i osmobioza su stanja u kojima se vodeni medvjedi nađu pri izuzetno niskim temperaturama, odnosno velikim promjenama u osmotskom pritisku (tzv.osmotski stres).

Jedna od zabluda koje vladaju kada su Tardigarde u pitanju je da su one besmrtne. One su rezistentne na sve ove ekstremne vanjske uslove, ali samo onda kada se nađu u svom „tun“ stanju, i podvrgnu se nekoj od vrsta kriptobioze. Tako mogu poživjeti stotinama godina, a onda se probuditi iz kripto-sna i nastaviti da grickaju alge. Ipak, ukoliko su uslovi konstantno povoljni, ako vodeni medvjed ima dovoljno hrane i vode, njegov normalni životni ciklus u prosjeku traje 2,5 godine. Ova stvorenja su jako sitna, i omiljeni su plijen nekih životinja kao što su nematode, pauci, krpelji.. Možete li zamisliti da jedno ovakvo stvorenje, koje može preživjeti najekstremnije uslove, na kraju usmrti jedan parazit kao što je krpelj. Paradoksalno.

Uvod je bio bajkovit, pa hajde i da završimo u istom stilu. Ponekad preživimo vulkansku lavu, a ponekad nas ubije krpelj. To je život.