FOTOREPORTERI – BORCI ZA INFORMACIJU ILI LOVCI NA SLAVU?

by OMSA Archive | February 20, 2022

Novinarstvo je oduvijek važilo za dinamičnu profesiju, a mnogi je nazivaju i "četvrtom granom vlasti". Međutim, vremenom se ustalilo pravilo da se do informacije mora doći po svaku cijenu.

Opšte je poznato da fotografija vrijedi hiljadu riječi, kao i da samo jedna fotografija može promijeniti svijet. Posebna profesija - fotonovinari, jako često se kod ljudi doživljavaju kao "skandal majstori". Njihov posao je samim tim da nađu što bolju priču i uhvate pravi trenutak gdje će napraviti fotografiju, koja im može donijeti bogatstvo, slavu, a čak i osudu. Od 1917. godine se dodjeljuje Pulicerova nagrada, koju dobija novinar sa najupečatljivijom fotografijom za tu godinu. Iako bi ova nagrada trebala da predstavlja krunu ove opasne profesije, najčešće se nagrađuju fotografije šokantnih prizora – rata, protesta, kriznih situacija. Srceparajuće priče (tačnije 'fičeri') kao jedna od kategorija odnose pobjedu, a novinar dobija nagradu od 10 000 dolara.

 Kroz šta prolaze fotoreporteri koji se bore za najbolju fotografiju najbolje ilustruje film "The Bang-Bang Club", u kome se opisuju dešavanja četvorice fotoreportera. Jedan od njih, po imenu Kevin Karter, 1993. godine fotografiše situaciju koja je 1994. nagrađena Pulicerovom nagradom. Na fotografiji se nalazila djevojčica iz Sudana koja je gladovala, dok je iza nje bio sup. Glavna pitanja novinara su bila šta se desilo sa djevočicom i da li joj je nakon urađene fotografije pomogao, na šta je on odgovorio da nije. Zbog toga je naišao na osudu i na preispitivanje da li je uradio pravu stvar.

Činjenica je da, ukoliko neki posao obavljamo duži period, postajemo "imuni" na prizore koje gledamo svakodnevno, za razliku od ljudi koji se ne bave tako rizičnim poslom. Takođe, toliko osjetljive fotografije većinom ne predstavljaju javni interes, već više prelaze granicu ka želji za slavom, i u ovom slučaju prestižnom nagradom. Sa druge strane, fotoreporteri nemaju želju da se miješaju, već su na nekom mjestu samo da "rade svoj posao", što se kasnije najčešće pretvara u grižu savjesti zbog nereagovanja na situacije koje su možda mogli da spriječe.

Postavlja se i pitanje da li se Pulicerova nagrada dodjeljuje za prave vrijednosti i fotografije? Ljudi se bore da naprave fotografiju sa što šokantnijim prizorom zarad ovog priznanja, stavljaju sebe u rizične i opasne situacije, a sve to zbog jednog klika na aparatu.