Često čujemo da rad, trud i iskustvo predstavljaju ključ uspjeha u našoj budućoj profesiji. Generalna menadžerka coworking prostora NEST, mlada evropska ambasadorka, a ujedno i bivša PR menadžerka Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu, Ivana Srećković, govorila je o svom dosadašnjem iskustvu u različitim sferama, kao i o osvojenoj nagradi za mlade poslovne vođe ispod 30 godina, koju smatra krunom svog dosadašnjeg rada.
Diplomirali ste novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Koji novinarski angažman Vam je najdraži do sada?
Kako sam se oprobala u svim granama novinarstva kroz par godina dok sam se bavila tom sferom, uživala sam u svim poslovima koje sam radila i svaki je bio poseban na svoj način. Ipak, TV emisija “Robin Hud” će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, jer je moj fokus uvijek bio upravo istraživanje onoga ‘iza kulisa’ i pomaganje drugima. Baviti se istraživačkim novinarstvom je samo po sebi izazov, a tim prije jer se, s jedne strane, u ovako maloj zemlji ‘zamjerite’ mnogima, a s druge vas mnogi i zavole samim tim što se bavite poslom kojim se bavite. Uz to, “Robin Hud” je radio i jako stresne i emotivne priče, ali me empatija koju sam razvila tada prema svim ugroženim grupama prati i dan danas. Mogla bih reći da je “Robin Hud” bio i svojevrstan početak aktivizma kod mene, te sam i u poslovima kojima sam se bavila kasnije tražila i neku ‘životnu’ notu i ‘tople’ priče.
Tokom studiranja ste uvidjeli značaj vannastavnih aktivnosti, i imate iskustva u različitim oblastima. Koliko su Vam one doprinijele u daljem usavršavanju?
Kada neko nema radnog iskustva u sferi koju je izabrao/la, što je slučaj kod uglavnom svih koji upišu studije, vannastavne aktivnosti su ono što ga/je izdvaja. Vannastavne aktivnosti kod mene su bile različite škole, radionice i obuke, te volontiranje na različitim projektima i događajima. To se nastavilo i kasnije, kada sam i nakon završetka radnog vremena na regularnom poslu, odlazila na druge aktivnosti koje su mi u tom momentu bile zanimljive ili korisne. Naravno, nije svaka vannastavna aktivnost bila korisna, ali čak i ako sâm kurikulum nije bio takav, u ranom periodu sam ostvarila mnogo poznanstava, što je uvijek korisno, a pogotovo u malim zajednicama kao što je naša. Na taj način, vremenom se desio ‘snowball’ efekat gdje su me postojeće aktivnosti vodile do nekih novih, naprednijih, kao i mimo granica naše zemlje. Prva iskustva, škole i volontiranja omogućila su mi da dobijem UGRAD stipendiju i provedem jednu akademsku godinu u Americi, a sva dalja radna iskustva su me dovela do toga da kao Chevening stipendistkinja svoje Master studije završim na prestižnom univerzitetu u Londonu. To je donijelo još jednu titulu, odnosno da 2020. godine postanem jedna od deset mladih evropskih ambasadora za Crnu Goru, odnosno jedna od 60 za područje Zapadnog Balkana.
Mislim da svi imamo jednako vremena, gdje nas izdvaja upravo način na koji ga raspoređujemo, a ja sam rano shvatila da treba da radim na svom usavršavanju, što je i dalje slučaj i što će, nadam se, uvijek i biti slučaj.
Kao neko ko se oprobao i u polju marketinga, koju aktivnost ili iskustvo u ovoj oblasti biste izdvojili kao najznačajnije?
Kako je prelaz iz novinarstva u marketing kod mene obilježio rad u McCann agenciji, to će zauvijek biti moj najdraži i najznačajniji angažman. Prelaz u agencijski način života, rad sa korporativnim klijentima, organizacija najrazličitijih vrsta događaja i rad sa bitnim brendovima. Naravno, tu je i rad na kampanji “Neželjena”, koji je i zbog teme i zbog značaja koji je ostavila zadržao baš bitno mjesto u mojoj karijeri. Uz to, zanimljivo je da sam istog dana kad sam se zaposlila u agenciji dobila i licencu za organizovanje lokalnog TEDx događaja u Podgorici, što je obilježilo taj intenzivni i izazovni period u mom životu. Međutim, kako volim izazove, rado sam prihvatila obje obaveze i dvije nove različite stvari – jednu sa punim radnim vremenom i drugu volontersku, za koju je potrebno još toliko vremena.
Trenutno ste generalna menadžerka u coworking prostoru u Podgorici, NEST. Koja je njegova funkcija?
Volim da kažem da je NEST više od prostora za rad. NEST je prostor za rast, upoznavanje, saradnju, nadahnuće i motivaciju. Kako mu i sam naziv kaže – gnijezdo, gdje su se izrodile mnoga važna poznanstva, prijateljstva, ideje, partnerstva i još mnogo toga. Sam po sebi je specifičan, drugačiji i inovativan, a uz to jedini takav prostor u Podgorici trenutno. U NEST-u radimo na kreiranju zajednice freelencer-a, digitalnih nomada i digitalaca generalno, marketara i dizajnera, inovatora, preduzetnika, startup-ova, malih biznisa i mnogih drugih. Zato je kod nas uvijek prisutna pozitivna atmosfera, lijepa energija, u društvu sjajnih, kreativnih i inovativnih coworker-a.
Koje aktivnosti ste do sada organizovali u NEST-u?
Licencirani hakaton događaj za klimatske promjene pod nazivom Climathon je meni najdraži jer se upravo kroz Climathon izrodilo mnogo startup-ova, biznisa i nevladinih organizacija koje imaju ‘eko’ prefiks, a koje su i dalje deficitarne u Crnoj Gori. A uz kreiranje nečeg novog, Climathon je svakako podigao svijest i naveo da se više priča o klimatskim promjenama i ekološkim temama, a pogotovo izazovima koji su obilježili prethodna dva Climathona – rješavanje problema otpada i poboljšanje kvaliteta života kroz prizmu rješavanja problema saobraćaja, odnosno “(S)kreni zeleno” i “2020. nije za bacanje”, u kojima se takmičilo po deset pažljivo izabranih timova sa najboljim i najinovativnijim idejama. Pored Climathona, tu su i dva “Spoznaj” projekta koja su se dotakla različitih tema – spoznaji sebe, drugog, kulture, prirode, posla i svijeta, kao i dva Job Speed Dating događaja kojima je, inspirisano povećanju nezaposlenosti u Crnoj Gori u periodu pandemije, u fokusu bilo upoznavanje kandidata iz sfere marketinga, dizajna i računovodstva sa po deset renomiranih kompanija iz navedenih oblasti. Bez otkrivanja previse detalja o još uvijek nenajavljenim događajima, mogu reći da nas do kraja godine očekuje još velikih projekata – licencirani događaj za dizajnere porijeklom iz Jordana, projekat za digitalne nomade, kao i jedna značajna konferencija krajem godine.
Koje osobine treba da ima neko ko želi da bude uspješan vođa?
Navešću ono što mislim da je mene izdvajalo u svakom timskom radu dok sam bila mlađa i na svakoj ozbiljnoj poziciji kroz poslovno iskustvo – povjerenje tima kako u sposobnost, tako i u namjere. Pored toga, mogućnost postavljanja prioriteta, raspoređivanje task-ova, organizacija grupe, predviđanje mogućih scenarija (i potencijalnih problema), kao i rješavanje kriza. Naravno, sve to ne bi moglo da funkcioniše bez asertivne komunikacije unutar tima i tzv. ‘people’ ili ‘soft skills’. Na kraju, motivacija tima i podsjećanje na (uglavnom) zajedničku viziju ili postavljene ciljeve.
Nedavno ste dobili nagradu za mlade poslovne vođe ispod 30 godina (Business Elite’s “Under 30” award for young business leaders). Koliko Vam znači ovakva nagrada?
Dobiti ovako prestižnu nagradu je prije svega čast, ali i eksterna validacija da radim dobro ono što radim i da je to neko važan prepoznao. Vjerujem da je “Under 30” nagrada na neki način kruna mog dosadašnjeg rada, pokazatelj (ne samo meni, već i svima) da se rad i trud isplate, kao i motivacija za sve ono što tek predstoji. Naravno, pored dugogodišnjeg rada, ove nagrade ne bi bilo da posao nisam učila upravo od najboljih mentora i u Crnoj Gori i van nje, a sve to uz podršku porodice i prijatelja uprkos svemu.
Iako još uvijek nisam potpuno svjesna da se to zapravo desilo, radujem se svečanoj dodjeli nagrada koja će biti organizovana ovog septembra u Atini gdje ću upoznati i ostale nagrađene koji su prepoznati kao vizionari i inovatori i za koje vjerujem da će mi biti dodatno nadahnuće, inspiracija, a možda i prijatelji i saradnici u budućnosti.
Šta biste poručili mladima/studentima koji jednog dana žele da budu uspješni u svojoj budućoj profesiji?
Ako još uvijek nisu studenti, savjetovala bih sve da upišu fakultet koji ima veze sa nečim što vole, kako bi kasnije imali mogućnost da rade ono što ih ispunjava. Možda ne jedini, ali najlakši način da budemo uspješni u nekoj branši, jeste upravo da volimo to što radimo i tada zaboravljamo i na radno vrijeme, stres i neprospavane noći. Takođe, bitno je da studenti ne čekaju završetak fakulteta kako bi stekli prvo radno iskustvo, već da bilo kroz volontiranje ili različite prakse kako skupljaju iskustvo, tako i da u ranijem periodu saznaju da li je određena branša za njih ili nije, jer tada imaju više elana za važne životne i profesionalne promjene. I za kraj, da se bilo u edukativnom ili profesionalnom smislu oprobaju i van granica naše zemlje, gdje mogu da nauče važne poslovne prakse i prošire svoje vidike jer, kako kažu, ništa ne raste u komfor zoni.
Autorka: Anđela Ašanin