Ukoliko ste primijetili da vam se dešava da ulica kojom hodate izgleda potpuno drugačije od slike koju ste imali o njoj u glavi ili ste zatekli otključana vrata od stana, a ubijeđeni ste da ste ih zaključali, ovakve i slične situacije se mogu objasniti lažnim sjećanjima.
Lažna sjećanja ukazuju na situacije u kojima se sjećate događaja na drugačiji način od onoga kako su se zapravo dogodili ili se u ekstremnim slučajevima sjećate događaja koji se uopšte nijesu dogodili. Kako se to dešava?
Kako bi razumijeli problematiku o kojoj govorimo jako je važno da osvjestimo koliko su sjećanja i uopšteno memorija kompleksni.
Sjećanja su jako podložna promjenama, nestabilna i često nepouzdana. U procesu pamćenja događaji koji su se izdešavali u toku dana bivaju izloženi procesu tranzicije u kojem putuju iz trenutne memorije u trajnu memoriju. Nešto poput odlaganja podataka na računaru, međutim ono što pravi veliku razliku jeste činjenica da ta tranzicija nije apsolutna. Najčešće u toku sna, naša sjećanja bivaju reorganizovana, filtrirana i na taj način počinju da se dešavaju inicijalne promjene koje nas udaljavaju od onoga što je realno stanje stvari.
Psiholozi su izučavali lažna sjećanja u laboratorijskom okruženju gdje su svi događaji kontrolisani i neka istraživanja su ukazala na faktore koji utiču na kreiranje pogrešnih ili lažnih sjećanja.
Jedan od tih faktora je sugestija. Na primjer, ukoliko vas neko pita da li je vaš zajednički poznanik nosio bijelu ili zelenu majicu na žurci, vi ćete možda odgovoriti da je nosio zelenu majicu, koju ste dobro zapamtili da često nosi, a on u suštini nije ni bio na toj žurci. Na taj način zapravo formiramo nova lažna sjećanja na osnovu nečijeg pitanja ili sugestije. Pored sugestije, sama percepcija nekog događaja može biti pogrešna i na taj način naš mozak direktno pamti pogrešne informacije. Često se dešava i da kombinujemo elemente iz različitih događaja u jedno sjećanje. Prilikom prisjećanja vremenske odrednice ili drugog sitnog detalja o događaju, oni mogu biti vrlo pobrkani. Naš mozak teži da riješi tu mentalnu nelagodu i na taj način stvara novo sjećanje koje je upotpunjeno detaljima koji nijesu tačni.
Jedan od velikih faktora koji značajno utiče na sjećanja i memoriju jesu emocije. Jedno istraživanje je ukazalo da negativne emocije imaju veći uticaj u formiranju lažnih sjećanja od pozitivnih ili neutralnih emocija.
Kako je logično da lažna sjećanja mogu izazvati niz problema, u daljem tekstu je govor poznate naučnice, psihološkinje, Elizabet F. Loftus, koja u svom “TED talks“ govori o slučaju na kojem je radila, koji ukazuje na ozbiljnost situacije u koju nas može dovesti lažno sjećanje.
“Željela bih da vam ispričam o pravnom slučaju na kom sam radila, u kom je učestvovao čovjek po imenu Stiv Tajtus. On je bio upravnik restorana. Imao je 31 godinu, živio je u Sijetlu, državi Vašington. Bio vjeren djevojkom Grečen, trebalo je da se vjenčaju, bila je ljubav njegovog života. Jedne večeri su izašli na romantičnu večeru u restoran. Bili su na putu kući i zaustavio ih je policajac. Vidite, Tajtusov auto je ličio na jedan auto koji je vozio, ranije te večeri, čovek koji je silovao jednu ženu koja je stopirala, a Tajtus je ličio na tog čoveka. Policija ga je fotografisala, stavila fotografiju u niz, pokazala ju je kasnije žrtvi koja je pokazala baš tu fotografiju. Rekla je: “Ovaj je najsličniji.” Policija i tužilaštvo su pokrenuli proces i kada je Stivu Tajtusu suđeno za silovanje, žrtva je svjedočila i rekla: “Potpuno sam sigurna da je to taj čovjek.” I Tajtus je osuđen. Objavio je svoju nevinost, njegova porodica je vrištala na porotu, vjerenica se, jecajući, srušila na pod, a Tajtus je odveden u zatvor. Šta biste vi uradili u tom trenutku? Šta biste uradili? Pa, Tajtus je potpuno izgubio vjeru u pravni sistem, a ipak je imao ideju. Pozvao je lokalne novine, zainteresovao jednog novinara istraživača, koji je pronašao pravog silovatelja, čoveka koji je na kraju priznao ovo silovanje, čovjeka za kog se smatralo da je počinio 50 silovanja u ovoj oblasti i kada su te informacije date sudiji, Tajtus je bio oslobođen. Stvarno, tu je slučaj trebalo da se završi. Trebalo je da se završi. Tajtus je trebalo da ovo smatra užasnom godinom, godinom optužbi i suđenja, ali završenom. Nije se tako završilo. Tajtus je bio toliko ogorčen. Izgubio je posao, nije mogao da ga vrati. Izgubio je vjerenicu. Nije mogla da trpi njegov uporni bijes. Izgubio je cijelu ušteđevinu, pa je odlučio da podnese tužbu protiv policije i ostalih za koje je mislio da su odgovorni za njegovu patnju. Tada sam stvarno počela da radim na ovom slučaju, pokušavajući da utvrdim kako je žrtva došla sa “Taj je najsličniji” do “Potpuno sam sigurna da je on”. Tajtusa je ovaj slučaj progutao. Svakog trenutka je o njemu razmišljao i nekoliko dana prije suđenja, probudio se ujutru, presavio se od bola i umro od srčanog udara izazvanog stresom.“
Na kraju krajeva, važno je da osvijestimo da lažna sjećanje postoje, da se, češće ili rjeđe, dešavaju svima nama. Iako su ona najčešće benigna i mi bivamo ubijeđeni da smo na jedno mjesto ostavili novčanik, a tamo ga nema, ili smo ušli u raspravu sa prijateljima oko nesuglasica koje se tiču nekog događaja, moramo biti svjesni, da zbog lažnog sjećanja može biti uništen nečiji život, kao što je to bio slučaj sa Stivom Tajtusom. Zato je važno da svaki sledeći put razmislimo o tome koliko je vrijedno da neporecivo zastupamo neko od naših sjećanja.
Izvori:
https://www.healthline.com/health/false-memory#bottom-line
https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30896206/
https://www.youtube.com/watch?v=PB2OegI6wvI