Jedna od najtragičnijih ljubavnih priča jeste zasigurno ona između pjesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerski, koja je na kraju krunisana jednom od najljepših pjesama –Santa Maria della Salute. Ova tužna ljubavna pjesma predstavlja Kostićevu labudovu pjesmu, tj. njegovo posljednje djelo u životu.
Laza Kostić je bio jedan od poznatijih pjesnika svog vremena. Njegov bogati prijatelj, Laza Dunđerski, s vremena na vrijeme mu je pomagao u finansiranju, a 1891. godine se čuveni pjesnik upoznaje sa njegovom ćerkom – Jelenom “Lenkom” Dunđerski. U tom periodu, Kostić je imao pedeset, a Lenka svega dvadeset godina. Nakon nekog vremena koje su proveli zajedno, rađa se ljubav koja je bila obostrana. Međutim, u želji da obuzda svoje srce, zbog razlike u godinama i prijateljstva sa njenim ocem, Laza Kostić odlučuje da se skloni od Lenke i odlazi u manastir Krušedol. Lenka je, sa druge strane, odbijala mnogobrojne prosidbe nadajući se da će je jednog dana baš on zaprositi.
U bijegu od ljubavi prema dvadesetogodišnjoj djevojci, Kostić se obraća svom dobrom prijatelju, Nikoli Tesli, kome predlaže da se oženi Lenkom. Tesla to odbija, uz riječi da trenutno ima interesovanje isključivo za nauku. Nakon nekog vremena, Laza Kostić se ženi, ali nažalost, ne sa Lenkom koju je i dalje volio, već sa somborskom bogatašicom Julijanom Palanački. Na tom vjenčanju kum je bio upravo Lenkin otac, Laza Dunđerski. Tragedija se dešava ubrzo nakon njegove ženidbe, 1895. godine. Lenka iznenada umire i to na svoj 25. rođendan, a tačan i provjeren razlog njene smrti ni dan danas nije utvrđen.
Laza Kostić to saznaje, i pod naletom ogromne tuge i kajanja za sve, odlazi u crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute), koja ga je zadivila svojom ljepotom. Crkva Santa Maria della Salute predstavlja čuvenu venecijansku građevinu posvećenu Bogorodici, a ujedno i jedan od najljepših objekata arhitekture baroka. U periodu sedamnaestog vijeka (1630), kuga je usmrtila trećinu stanovništva Venecije, zbog čega je Senat odlučio da izgradi građevinu za spas grada. Tvrdi se da je za izgradnju ove crkve posječeno preko million stabala bora, najljepšeg dalmatinskog drveta. Zbog toga je Kostić u svojoj pjesmi Dužde se ženi iskazao negodovanje i žaljenje za posječenim stablima i uništavanjem prirode. Međutim, nakon smrti voljene osobe, on u potpunosti mijenja mišljenje i traži oproštaj zbog svega što je prethodno rekao. Pored toga, u nemogućnosti da oprosti sebi što nije poslušao svoje srce i što se sve na kraju završilo njenom preranom smrću, doziva je da se vrati. Upravo tada nastaju stihovi naljepše pjesme koja nosi naziv po crkvi u kojoj se molio i tražio oproštaj za učinjeno.
Bitka između razuma i srca, gdje je u njegovom slučaju preovladao razum i odvajanje od djevojke koju je volio, završila se kajanjem. Ubrzo u ispovijedanju nailazi momenat gdje razlika između jave i sna počinje da se smanjuje – Laza Kostić se približava stanju sna gdje je sa Lenkom, u srećnoj ljubavi. Na momente uživa u sreći, dok ispisuje stihove ispunjene mirnim i pozitivnim dešavanjima. U tim trenucima mu čak i smrt donosi sreću zbog mogućnosti da tamo napokon bude sa njom, gdje će ona po prvi put biti starija od njega.
Laza Kostić je svoje posljednje godine života proveo veoma usamljen, a umire 1910. godine u Beču. Pjesma “Santa Maria della Salute” je ostala djelo sa posebnom ljubavnom pričom i stvaralačkom istorijom od preko trideset godina.
Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al opet neću nikoga klet;
šta god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
(odabrani stihovi iz pjesme Laze Kostića – Santa Maria della Salute)