O PUTU DO PARIZA S RANCEM NA LEĐIMA. O STEPENICAMA BESKONAČNOSTI. O JEDNOM BRANKUSIJU.

by OMSA Archive | December 12, 2020

Da, na prvi pogled samo još jedan u nizu dječaka sa sela, koji je slijedio svoje snove u koje niko nije vjerovao. Onako, kako to obično biva, sam. Ali ipak nezaustavljiv. Kao najmlađi među braćom, svakodnevno je prevazilazio razne prepreke. Ako ste mišljenja da ga je barem otac razumio, griješite. Otac mu je (ne)razumijevanje pokazivao batinama, kad god bi mu se ukazala prilika. 

Bio je povučen i ćutljiv dječak, čije su skulpture od drveta već od njegovog djetinjstva krasile seoske kuće. Nažalost, za  svoje radove nije pronašao podršku, već je sa svojih devet godina morao da ode od kuće i da počne da radi ,,pravi posao’’. I to, u lokalnoj perionici. Tako je izgledalo djetinjstvo Konstantina Brankusija.

Talenat prepoznat od strane potpunog stranca

Primoran da se brine sam o sebi i donosi odluke o svom životu bez ičije podrške, Brankusi je često mijenjao svoja zanimanja. Odlazio je iz jednog mjesta u drugo, ne uspijevajući da pronađe sebe. Put od perionice do dućana ga je naveo na susret sa slučajnim strancem. Taj stranac bio je jedan od mušterija, zapravo jedan od onih koji su ga snadbijevali drvetom kad god bi Brankusi našao vremena da svoje ideje pretoči u djela. Zahvaljujući upravo jednom industrijskom radniku, koji je prepoznao njegov talenat, a čije ime nije poznato, Brankusi uspijeva da započne ostvarivanje svojih umjetničkih snova. Jedan slučajni stranac, kako već rekoh, ga je 1894. godine upisao u Školu umjetnosti i zanata u Krajovi. Bila je to godina u kojoj je Brankusi sam morao da uči da piše i da čita, kako bi kasnije mogao da razvija svoje umjetničke sposobnosti i prati predavanja u školi Belle Arte u Bukureštu.

Talenat prepoznat od slučajnog stranca? Ako slučajnosti postoje, onda vjerujem da je slučajnost bila u pitanju. Talenat jedne male djevojčice, koja je oduvijek crtuckala, i trčkarala za loptom je prepoznat, pa ne mogu reći od slučajnog stranca - reći ću, od strane jednog poznanca, namjernog poznanca, a zatim i čovjeka koji je bio direktno uključen u sve moje pripreme do upisa na fakultet

Gdje smo ono stali? Da, samouk i talentovan, uspio je da diplomira na Belle Arte za 4 godine, na programu koji inače traje 5 godina. Govorio je da su upravo mukotrpan, iscrpljujući i žilav rad, kao i vještina i strast ono što je dalo rezultata, ističući da su sve to vještine stečene na Belle Arte u Bukureštu. 

Iz tog perioda, poznato je njegovo djelo: ‘‘Ecorșeu’’, koje se nalazi u Muzeju umjetnosti Krajova, kao i jedna kopija koja se nalazi na Nacionalnom univerzitetu umjetnosti u Bukureštu.

Nacionalni univerzitet likovnih umjetnosti u Bukureštu

Put ka Parizu sa ruksakom na leđima

Godine 1902, po završetku Nacionalne škole lijepih umjetnosti u Bukureštu, slijedilo ga  je služenje vojnog roka. Nakon okončanja roka 1903, odlučuje da napusti Rumuniju i uputi se ka Parizu. U tom momentu, Brankusi prima i svoju prvu narudžbinu, koja mu uliva nadu da će upravo uz pomoć nje uspjeti da prikupi dovoljno novca za odlazak u Pariz. 

Tom prilikom, dobio je zadatak da izradi bistu doktora Davile, koja je od 1912. godine izložena u dvorištu Vojne Bolnice u Bukureštu. Nakon završetka skulpture, konzilijum na čelu sa njegovim profesorom Dimitriem Geroteom, nije bio zadovoljan krajnjim rezultatom. Jedna od kritika bila je da Barkusi nije baš najbolje prenio crte lica gospodina Davile. Nakon sastanka sa konzilijumom, Brankusi, razočaran, odlazi bez većeg dijela novca, koji je trebao da dobije nakon završetka skulpture.

Tek nakon dugog niza godina, Brakusi je, u svom atelljeu u Parizu ispričao detalje jednog od svojih prvih neuspjeha, rekavši: 

‘‘Bio bi to lak posao, kao prostitucija, koji bi mi osigurao novac dovoljan za željezničku kartu do Pariza. Ali nešto se probudilo u meni, nešto što je raslo iz godine u godinu, konačno je puklo. To više nisam mogao da podnesem. Skrenuo sam lijevo, bez vojnog pozdrava, u velikoj panici i strahu od prisutnog doktora Gerote. I... otišao sam, spominjući im njihove majke!’’

Ono što ga je, pored umjetničkih koncepata Rodina, navelo na odlazak iz svoje domovine, bila je, između ostalog, ljubav prema umjetnosti. 

On se tada, sa ruksakom na leđima, uputio ka Parizu.  Na putu prema evropskom gradu kulture XIX i XX vijeka, Brankusi je prošao kroz evropske centre: Budimpeštu, Beč, Minhen, Cirih i Bazel. U svakom od navedenih gradova, posjećivao je galerije umjetnosti, u kojima je prikupljao inspiraciju za svoja buduća djela. Na primjer, u Austriji, prvi put u svom životu, imao je priliku da se divi egipatskim skulpturama,  koje su imale velikog uticaja na njegovo stvaralaštvo.

Nakon 6 mjeseci provedenih u Minhenu, krenuo je na put kroz Bavariju i Švajcarsku, kako bi stigao do francuskog tla.  U blizini grada Luneville, Brankusija je iznenadila nesvakidašnja ledena kiša, koja je za njega imala ozbiljne posljedice, s obzirom da je nedugo nakon ovog iskustva, Brankusi dobio jaku upalu pluća. Nakon provedenog vremena u bolnici, gdje je primao terapiju, Brankusi napušta istu i ponovo kreće na svoje započeto putovanje, koje zbog nedostatka snage izazvane bolešću, ne može nastaviti pješice sa ruksakom na leđima, već nastavlja putovati vozom.

U jednom od svojih intervjua, nastalom 1942. godine, Brankusi se prisjeća svog putovanja prema Parizu, govoreći: ‘‘Nijesam imao gdje da spavam kad su vremenske prilike bile nepogodne. Upoznao sam jednog prosjaka, koji me je uputio prema jednoj kući, u kojoj su bili fizički radnici, koji su putovali iz grada u grad kako bi našli posao. Oni su bili ti koji su mi pomogli, te sam stigao do Bazela. U Bazelu sam prodao svu svoju preostalu odjeću. Cijeli prepješačeni put, kroz Bavariju i Švajcarsku, prepješačio sam lako. Pješačio sam pjevajući i znajući da će se desiti ono što treba da se desi!’’

Prva godina u gradu svjetlosti nije bila baš svijetla za Brankusija. Nije mogao da stvara, već se borio da ne bude gladan. Brankusi je govorio:

‘‘U Parizu je bilo veoma teško u početku. Nekad sam se pridržavao za zid kako ne bih pao, od gladi, od bolesti. Radio sam kako bih sebi obezbijedio bilo kakav život. Prao sam suđe u restoranima. Specijalizovao sam se u pranju suđa!’’

Konačno, 1905. godine, stvari su krenule nabolje. Tada mu je Ministarsvo kulture ponudilo stipendiju, te omogućilo da upiše školu Belle Arte, gdje će biti u klasi profesora, Antonina Merciera.

“U klasi profesora, majstora Mercie, tehnički sam se usavršio. Radio sam po jednu skulpturu dnevno u stilu Rodina. Nažalost, više nijesam mogao da živim u okruženju majstora Mercie, čak iako me je volio. Bio sam vrlo nesrećan. Bile su to teške godine, godine pronalaženja sopstvenog puta. Otišao sam od Mercie, naljutio sam ga, ali morao sam da pronađem sopstveni put. Pronašao sam jednostavnost, uživanje, u ovim intimnim komplikacijama.’’

Ulica Montparnasee broj 54, bila je mjesto gdje se život Brankusija ustabilio. Ulica u kojoj je on konačno dobio svojih 5 minuta. Ta ista ulica ubrzo postaje poznata kao ulica velikih umjetnika. Brankusi je stvarao djelo za djelom, od ,,Poljupca’’ do ,,Molitve’’, stvarao i govorio:

‘‘Ja ne pravim ptice nego letove”

Letove, pomenuh letove...Ta riječ/simbol me podsjeća na atelje iz Budistineanove ulice, u tamo nekom Bukureštu, u tamo nekoj Rumuniji u ulici budućih umjetnika, u ulici i zgradi kojom je i sam Brankusi prolazio. Podsjeća me na sve one ,,letove’’ koji su me vodili do Bukurešta. Na svo litografsko kamenje, na sve teške trenutke sa kojima sam se susrela na početku, na sve ono sto je dovelo do mnogo novih kreacija, novih saznanja, mnogo novih litografija. Podsjeća me na sva jutra provedena sa litografskim kamenjem u malom ateljeu. Podsjeća me na sve unutrašnje dialoge, te dijaloge sa kamenjem, koji su se vodili do danas i koji se nastavljaju, pitanje do kada.... Hoće li istrajnost jedne djevojčice biti poput Brankusijeve?

Skandali i umjetnost?

Skandali često prate umjetnike, i upravo je Brankusi bio kreator jednog od njih. Skandal zvani ‘‘Princeza X” je njegova skulptura koja podjseća na princezu Mariu Bonaparte. Skulptura, koja je prvobitno bila izložena u Grand Palaisu, ubrzo je bila  uklonjena i etiketirana kao kopija, na šta je Brankusi odgovorio: 

‘‘Razumite gospodo, moja skulptura je znak ljepšeg pola. Pet godina sam radio na njoj, pet godina je pojednostavljivao. Prikazan je jedan osmijeh, između čipke i rumenila na obrazima. To nije jedan od znakova ženstvenosti.’’

Iako je kao mali napustio svoje ognjište, ljubav prema svom rodnom kraju je ostala nepromijenjena, i nakon svih dešavanja, odvela ga je do Trga Ziu, gdje će uraditi svoje najpoznatije djelo ,,Kolona beskonačnosti’’. Neki je nazivaju i stepenicama beskonačnosti - zato što su  visoke 29,35m. Izgrađena je od oktadekarskih modula, koje je Brankusi nazivao perle. Sa po pola modula na svakom kraju, 15 perli  plus 2 polovine, daju broj 16. Broj 16 se odnosi na godinu u kojoj je Rumunija ušla u prvi svjetski rat, dok polovine predstavljaju sredinu godine kada je Rumunija ušla u ,,požar’.

Nakon što je Rumuniji ostavio simbol svog genija, povlači se u svoju radionicu u Parizu. Čežnja za zemljom, neprestano ga izjeda. Često je povezivao svoju melanholiju sa svojim rumunskim korjenima. Često ga je pratila i nostalgija, koja se provlačila kroz veliki broj njegovih djela. 

Često je govorio: „Moja domovina je zemlja koja se vrti, vjetar koji duva, oblaci koji prolaze.’’

Sa čeznjom u srcu, u bijeloj košulji i sandalama, izvučen od strane francuza, sa usnama koje su drhtale pri svakoj riječi izgovorenoj o Rumuniji, sa rukama koje su ispisale dio istorije umjetnosti Brankusi je napustio atelje u Montparnaseovoj ulici broj 54. Napustio ga je i ostavio da se o njemu govori. 

O njemu s ponosom govore francuzi, o njemu s ponosom govore rumuni i svi oni koji su se ijednom sreli makar sa jednim njegovim djelom. Zbog toga će Brankusi ostati jedan od najznačajnijih umjetnika XX vijeka.