Nije rijetko da kuće i gradovi, građevine i neimarska djela ozare i osvijetle književnike i pjesnike, ljude velike moći zapažanja ne samo za ljude, nego i prostor, okolinu, prirodu, predmete i sobe.
Od mnogih primjera, možemo izdvojiti Viktora Igoa i njegovu Bogorodičinu crkvu u Parizu, Iva Andrića i ćupriju na Drini, Džejmsa Džojsa i njegov skoro fizički portret grada Dablina. Svi oni svoje kuće i gradove pretvaraju u biće i u junaka, gradeći novu arhitekturu teksta i riječi.
I sa Lazom Kostićem je tako.
Kako Isidora Sekulić piše, ima u njegovoj pjesmi arhitektonske čvrstine i uspravljenosti stuba. U njoj materijal jeste ne kamen, već poetske figure, barokno poigravanje metaforama, čista emocija, zvuci i molitva.
Najljepša pjesma našeg jezika i najsilnija ljubavna pjesma srpske književnosti pokrenuta je crkvom venecijanskog 17. vijeka-Santa Maria della Salute, arhitekte Baldasara Longene, koja je 1631. izronila, kao raskoš, iz kanala Grande. Ona, svom svojom dušom i tijelom, pripada arhitekturi baroka-slikarski živoj, otvorenih oblika, koji u sebi nose pokret, dinamizam i dekor, šaljući tako Lazi Kostiću, na daljini vjekova, istinit pjesnički poziv. Ta kuća pokrenula je pjesnikov svijet, pretvorila se u raskoš i snoviđenje, i za tren oživjela njegovu voljenu Lenku, do nje mu je prostrla pute Santa Maria della Salute.
Vjerovatno je tek slučajnost što je Laza Kostić za svoju najznačajniju pjesmu skoro 50 godina kovao ritam i oblik strofe, a Baldasare Longena kovao svoju Santa Maria della Salute isto tako 51 godinu, između 1631. i 1682. Neka bude isto tako malo važna podudarnost da je Santa Maria della Salute Laze Kostića strukturirana u specifičnoj oktavi-strofama koje grupišu po 8 stihova, kao što je osnova Longeninog hrama osmougaona, dok 8 unutrašnjih stubova drži sile kupole. Najzad, možda i nije samo anegdota da su i pjesnik i neimar nestali sa svijeta čim su, u dubokoj zrelosti, uobličili svoja remek-djela.
Velika pjesma Laze Kostića nastala je kao odjek velike građevine Baldasara Longene. Sa ove daljine i za našu kulturu teško je reći je li vrjednije djelo arhitekte ili djelo pjesnika. I pjesma i kuća su nenadmašno cjelovita djela, koja u svom zanosu ipak ostaju potpuno mirna i dostojanstvena. Ljepota njihova jeste unutra, spolja su samo odjeci…
I u pjesmi i u arhitekturi zaista svih vremena razlike ćute, obojica su uspjela zvezdama pomerit pute, svaki sa svojom Santa Maria della Salute. Oba zavrjeđuju naše divljenje zbog onog pjesničkog u arhitekturi, kao i za graditeljsko, koje svaka dobra poezija uvijek u sebi ima.
Za kraj, evo pitanja sa kojim bi svaki neimar i danas trebao uzimati olovku u ruke: za koju će kuću, za koji stambeni blok, za koju zgradu ili gradski centar pjesnik imati riječi, naći slike, stvoriti svijet? U kojoj će modernoj kući najlepši san postati java, pjesnik stići iz beznjenice u raj, u kojoj će dušine žice da progude i u kojoj će moći zvezdama pomerit pute?
Da li će i u jednoj…
SANTA MARIA DELLA SALUTE
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trnut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad’o,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma’;
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra’,
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.
Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al’ opet neću nikoga klet;
šta god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k’o pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al’ težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih visina stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
– svu večnost za te, divni trenute! –
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
k’o besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud –
O, svetski slome, o, strašni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
k’o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k’o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al’ nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag,
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: “Evo me, naj!”
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Izvori:
Pesma i kuća, Ranko Radović, Politika, Beograd, 17.avgust 1974.
Antologija kuća, Ranko Radović, Orion Art RTS, Beograd, 2016.
Santa Maria della Salute, Laza Kostić