Muzika za tišinu
Aplauz. Izlazak na scenu. Pogled ka publici. Osmjeh. Zahvalnost. Naklon. Pogled na unutra. Udah. Početak izvođenja. Muzika teče. Komunikacija. Energija. Davanje. Dobijanje. Puno srce. Pogled. Aplauz. Naklon. Zahvalnost.
Teatar i umjetnici publiku vide kao saradnike, sagovornike i podsticaj. Umjetnik na sceni glasno misli, a tiho vodi dijalog sa publikom. Umjetnost živi i oživljava u trenutku, tako što biva doživljena od strane onoga ko nije učestvovao u njenom stvaranju. Umjetnost bez susreta ne postoji. Ona jeste stvorena, ali nije doživljena dok ne stupi u kontakt sa drugom stranom, nazovimo to susret sa drugom dušom.
Ovih dana, a to traje mjesecima, umjetnici izvođači suočavaju se sa konstantnim izazovom. Idu ka ponoru. Daju iluziji. Komuniciraju sa tišinom. Pjevaju praznini (tami).
Umjetnik prije izvođenja nekog djela ima svoja promišljanja, svoje “nacrte lika” kojeg tumači, kompozicije koju svira, takozvani podtekst, te je navikao da mu on bude prvobitni izvor inspiracije kada je u pitanju “prvo davanje”. Umjetnik je zatim navikao na bumerang koji se vraća pun odgovora. Publika, odnosno ljudi koji čine publiku nam smjelo upućuju osmjehe, poglede, uzdah, suzu. Tu su i škripanja stolica, namještanja natapiranih frizura, miris parfema, šuškanje bombona, kašalj, jednom riječju magija teatra. Opijeni odgovorom živimo svoj lik koji je osjetio pored svega izmaštanog i energiju sa druge strane pozornice. Energiju koja mu daje snagu da živi u datom trenutku, ali i nakon što se svjetla pozornice ugase, u svakome od nas, u našim mislima i razmišljanjima.
Da li je ovo vrijeme za stvaranje? Da!
Da li je ovo vrijeme za umjetnost? Da!
Da li ćemo dobiti odgovor. Ne? Ili da?
Možda nas čeka neka nova era, neka neotkrivena potvrda naših stvaralačkih moći?
Ovih dana je tiho. Uvijek od nečega zavisimo. Stvaramo posmatrajući, doživljavajući, upoznajući, sagledavajući, razgovarajući, misleći. U pitanju je komunikacija naše duše i spoljnog svijeta. Komunikacija pogledom, dodirom, zvukom, osjećajem. Ovih dana je tiho. Danas je nedovoljno. Danas moramo da maštamo, da čekamo dijalog, da čekamo odgovor.
Ovih dana je tiho. Muzika postaje umjetnost onda kad se izvodi, kad se čuje, kad djeluje, opčinjava, budi. Ona posjeduje unutrašnju vrijednost koja mora svoj izraz naći vani.
“Bez umjetnosti i kulture biće tiho”, naziv je kampanje koja u Austriji i Njemačkoj predočava šta se “iza kulisa” dešava, koliko samostalnih (nezavisnih) umjetnika zapravo 2020. i 2021. godine ostaje bez posla. Šta znači biti samostalni umjetnik? U modernom žargonu freelancer, nemati stalna primanja, već zavisiti od trenutnih angažmana kojih danas, ovih mjeseci ili već godinu dana, nema.
Umjetnost. Da li je ona luksuz ili potreba svakog od nas?
O odgovoru na ovo pitanje ne treba puno razmišljati. Svako od nas, svakodnevno je okružen umjetnošću: muzikom, slikama, filmovima, knjigama. Ona je naša potreba.
Uzmimo primjer muzike. Muzika je ta kojoj se okrećemo kad smo srećni, tužni, usamljeni ili u društvu. Muzika je prisutna na svim velikim događajima, u prodavnici, u autu. Šta se dešava kad je nema? Tišina.
U ovome tekstu postavljeno je mnogo pitanja koja čekaju odgovor, isto kao što i tišina koja nas trenutno okružuje čeka da je ponovo ispuni muzika. Muzika i umjetnost su jedino što oduvijek i uvijek pronalazi put i suprotstavlja se tišini. Tišini u publici, u duši, u mislima.
Tražim put.