1. Opiši tok dosadašnjeg školovanja.
Jelica: Završavam osnovnu školu kao đak generacije i dvostruki republički prvak iz fizike i upisujem srednju muzičku školu ,,Vasa Pavić”, odsjek gitara. Vanredno polažem drugi i četvrti razred srednje škole, i sa 16 godina upisujem muzičku akademiju u Beogradu kao prvoplasirana na listi upisanih na svim odsjecima. Bečelor završavam sa 19 godina u Ženevi, Master iz muzičke pedagogije sa 21. Na istoj instituciji stičem diplomu mastera interpretacije, a kasnije i specijalističkih studija u Bazelu. Uporedo sa studijama u Švajcarskoj završavam specijalizaciju u Strazburu i sve ispite osim magistarskog na akademiji u Gracu. Upravo počinjem šestu godinu kao stalni profesor na muzičkom konzervatorijumu, a treću kao vanredni profesor na muzičkoj akademiji.
Kako je cilj vaših intervjua da budućim generacijama studenata dâ praktične informacije, izostavljam imena profesora i institucija, jer muzičari ih znaju, a ostalima nisu relevantne. Institucije zbilja nisu toliko bitne u mom pozivu, jer koliko god da znanje ključnih muzičkih predmeta obogaćuje muzičara, ono ka čemu svaki perspektivni, mladi muzičar stremi je ,,željeni” profesor glavnog instrumenta. Nešto nalik trenerima tenisa ili guruima u istočnjačkim kulturama, profesor instrumenta je osovina muzičkog školovanja. Budući da se muzički izvođač, poput glumca, istovremeno služi svojim umom, tijelom i emocijama, a časovi su individualni, neizbježna je bliskost sa profesorom. Njegovo znanje i ličnost ostavljaju neizbrisiv trag na mladim osobama, stoga je izbor profesora, to jest kompatibilnost s njim, ono o čemu najviše treba promisliti, prije svih drugih prednosti ili mana određene institucije. Moja motivacija, pogledi na umjetnost, a i život, su u prvih desetak godina školovanja bili pod velikim uticajem mojih profesora i neizmjerno sam im zahvalna što su u svakom trenutku podržavali i poštovali moju ličnost, jer nije rijetko da profesor ,,slomi” ono u čemu se student razlikuje od njega.
Uz redovnog profesora gitare, najviše sam učila van univerziteta. Muzički festivali, takmičenja, seminari ne pripadaju studijama, a neizostavni su za bilo koga ko želi da se ozbiljno bavi muzikom. Susreti sa najvećim imenima klasične gitare, pedagozima koji su stvorili generacije profesionalaca, a prije svega sa gitaristima tada mog uzrasta su glavni dio onoga što zovem svojim ,,školovanjem”. Mimo ličnog učešća na seminarima i takmičenjima, dani i nedjelje koje sam provela u istom smještaju sa kolegama prvo iz regiona, pa onda i svijeta, su mi omogućili uvid u različite škole gitare, repertoar, radne navike, stavove i vrijednosti pojedinaca koji su nerazdvojne od načina svirke. Omogućili su mi da u svaki dan u svojoj dnevnoj sobi ili na hodniku hotela slušam mlade gitariste kojima se divim, da prisustvujem magiji njihovog susreta sa jednako talentovanim profesorima, a u nekim slučajevima, i da shvatim šta sam spremna da žrtvujem, a šta nisam kada je u pitanju karijera. Ti kontakti su rezultirali ne samo razmjenom informacija, već i mnogim prijateljstvima koje danas imam širom Evrope. U brojkama se radi o četrdesetak festivala kojima sam prisustvovala kao učenik ili takmičar, a tridesetak gdje sam bila profesor, član žirija ili koncertant.
2. Koliko je na tebe uticalo studiranje u inostranstvu?
Jelica: Kako se radi o bitnijoj polovini mog života, mogu samo da nagađam koliko bih bila drugačija da sam ostala u Crnoj Gori. Ono što mogu navesti kao specifičnost Ženeve u odnosu na nečije drugo ,,inostranstvo” je njena etnička raznolikost. Nerijetko su u slučajnoj grupi od desetak osoba zastupljeni svi kontinenti. Takođe, zbog nedostupnosti smještaja u Ženevi, nisam bila u studentskom domu, nego u takozvanom foajeu u kome su bili smješteni kako studenti, tako i sezonski radnici, stažisti iz Ujedinjenih nacija, ljekari specijalizanti, fizički radnici… Iako sam zadugo bila najmlađa, mislim da mi je značilo da od starta budem u kontaktu sa ljudima različitih profila, van akademskog miljea, i da vidjevši kompleknost života nakon studija, shvatim da nisu vrijedne stresa. To na primer nisam znala tokom prve dvije godine studija u Beogradu, dok su svi oko mene bili studenti i kad sam poništavala devetku.
3. Tvoja najveća motivacija na tom putu?
Jelica: Radoznalost.
4. Da li si nekad pomislila da odustaneš?
Jelica: Iako mi fali sposobnost organizacije, imam dobru dugoročnu memoriju, takmičarski duh i radoznale sam prirode, tako da studije nisu mogle teško da mi padnu. Nažalost, gitara ne pripada orkestru i nikako da postanem sama svoj menadžer, jer taj talenat nemam ni u tragovima, a kada sam birala profesiju niko mi nije reko da će mi trebati. Pomalo zavidim ljudima koji imaju radno mjesto van svoje kuće, čije su profesije emotivno lakše, ukalupljenije, zahtijevaju manje rada na sebi, snage volje, organizacije. Ljudima koji uveče ostave svoj posao na poslu. Nekada odustanem od kompozicije na kojoj radim, jer uprkos tome što mi se sviđa kako je drugi sviraju, ne uspijem da pronađem način na koji ću dostojno izraziti i sebe i kompozitora. A od profesije ne bih mogla da odustanem, sve i da hoću, jer jednom kad sam ovladala tim apstraktnim jezikom i uspjela sebe da izrazim tonovima bolje nego što mogu riječima, instrument je postao vrsta terapeuta-sagovornika. Veče pred koncert uvijek poželim da odustanem, ali se predomislim u toku sljedećeg dana, a onog sljedećeg žudim da se vratim na scenu.
5. Da li ti se tokom boravka u inostranstvu dešava nešto nesvakidašnje, što bi željela da podijeliš sa nama?
Jelica: Smotana, a samouvjerena osoba sakupi stotinu anegdota za dvanaest godina. Ako mogu, radije bih iz ličnog iskustva da posavjetujem srednjoškolce da ne vezuju svoj identitet za određeni talenat ili predmete koji im (ne)idu, makar ne u tolikoj mjeri da odustanu od izazova. Kroz osnovnu i srednju školu sam prezirala časove stranih jezika i pitala se zašto umjesto njih ne uvedu još nešto bitnije kao što je matematika ili kontrapunkt. Po meni je to bilo nepotrebno dupliranje znanja, jer ako nešto mogu reći na svom jeziku, zašto bih gubila vrijeme da to isto kažem na još dva. Shodno tome, smatrala sam da nisam talentovana za jezike, a nisu mi ni bili interesantni. Međutim, iz romantičnih pobuda počela sam da govorim engleski jezik, tokom studija mi je trebao francuski, zatim sam uz prijatelje naučila italijanski i španski, a iz hobija i zbog posla njemački, tako da sam nekih šest godina nakon moje odbojnosti ka jezicima imala intervjue za posao i radno iskustvo na šest jezika, a u međuvremenu sam ovladala komunikacijom na još dva. Osim originalne literature, bonus prijateljstava i prilika za posao, kroz jezike bolje proživljavam kompozicije nastale na određenom podneblju, svako malo se obradujem novom etimologijom, imam osjećaj da su mi date kulture nadomak ruke. Pritom i dalje nisam talentovana za jezike, ali pošto mi nisu profesija to je postalo nebitno. Uvjerenja u stilu ”ja ne volim njemački” i “ja ne volim kinesku hranu” pripadaju nezrelom razmišljanju, ukoliko ih vidite kao prepreke, a ne izazove koje vas dijele od zaista bitnih životnih opredjeljenja.
6. Zbog čega si odlučila da ostaneš u inostranstvu?
Jelica: Osobe koje najviše cijenim u svom trenutnom okruženju su uklopljene, zadovoljne, imaju puno profesionalnih i ličnih prilika da rade ono što ih ispunjava, nesmetano napreduju. Osobe koje najviše cijenim u Crnoj Gori često su neshvaćene, željele bi da promijene puno toga, a ne nailaze na dovoljan broj istomišljenika.
7. Koju poruku bi poslala mladima koji su još uvijek u procesu odlučivanja o školovanju u inostranstvu?
Jelica: Smatram da svako ko finansijski može da iznese prvi semestar života u inostranstvu pokuša. Već od drugog semestra onaj ko je uporan može naći neki studentski posao. Ja radim od svoje devetnaeste godine, djeluje rano, a tada smo zapravo fizički najspremniji za samo par sati sna, i puno učenja, rada i izlazaka. Nevezano za kvalitet univerziteta, izlazak iz zone komfora, funkcionisanje u drugačijoj sredini, komunikacija na stranom jeziku su iskustva koja su neophodna da bi se svijest pojedinca, a posljedično i zajednice promijenile na bolje. U sredini homogenoj kao Crna Gora, teško je naći prijatelja sa drugog kraja svijeta. A dobar prijatelj iz daleke zemlje je kao knjiga bajki bez kraja.
Moj stav o profesionalnim izborima mladih muzičara sam iznijela u prvom odgovoru. Za sve ostale, koji imaju želju da odu u instranstvo, a nemaju sve informacije, nekoliko je pristupa. Samo po sebi se razumije da se treba raspitati o izabranom smjeru i univerzitetu, kako online, tako među svršenim studentima. Ostali parametri su stipendije i njihova visina u odnosu na troškove života, mogućnost za studentski posao, dostupnost smještaja, kulturna ponuda grada, low-cost letovi, spoljna politika zemlje, uslovi za radnu dozvolu i tako dalje. Nije svako kosmopolita i ne treba da bude, ali treba izaći iz male sredine, ako ništa drugo makar da bi se vratili svojoj kući sa saznanjem da je tu najbolje.
8. Dopuni poznati arhetip odlikom za individualnu valorizaciju unutar i izvan modernog crnogorskog društva: “Čojstvo, junaštvo i…”?
Jelica: Braniti sebe od drugoga, a naročito drugoga od sebe već obuhvata skoro sve vrline.
9. Šta danas rade ljudi koji su te originalno inspirisali da pratiš svoja interesovanja i ambicije, da radiš na dostizanju profesionalnog nivoa na kome si trenutno?
Jelica: Bave se izvođaštvom, pedagogijom, istraživačkim radom… Iako je prošlo više od decenije i mogu da ih analiziram nepristrasno, ne gube šarm, ostali su ispunjene i inspirativne osobe i srećna sam što ih imam za prijatelje.
10. Da si danas maturirala u Crnoj Gori, koji bi bio tvoj idući korak?
Jelica: Identičan svojim stopama od ranije, jer za poziv imam ono što najviše volim i najbolje znam, a ne mogu ni na trenutak da zamislim da se odreknem ljudi i svojih osobina koje su plod posljednjih dvanaest godina. Da neko samo za mene zaustavi vrijeme na par decenija, onda ne bih imala mobilni telefon, ni stalan posao, išla bih još dalje na istok i na jug, svirala više jazz-a, bavila se antropologijom, ekstremnim sportovima… a možda baš tome posluži penzija.
