Danas vam predstavljamo Mariju Raspopović, jednu od osnivača OCSI.
#omsa #ocsi #utorakzanas
1. Opiši tok dosadašnjeg školovanja.
Osnovnu i srednju školu završila sam u Podgorici, s tim da sam treći razred srednje završila u Americi, u Nebrasci. Osnovne studije sam započela na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore, a kao stipendista američke Vlade na trećoj godini studija bila sam student razmjene na Univerzitetu u Misisipiju. Magistarske studije iz oblasti evropskih studija, a kasnije i iz oblasti međunarodne ekonomije, završila sam u Belgiji, na Katoličkom Univerzitetu u Luvenu.
2. Koliko je na tebe uticalo studiranje u inostranstvu?
Vrlo jednostavno – mnogo. Počevši od jednogodišnjeg boravka u Americi tokom srednje škole, pa sve do završetka magistarskih studija. Vjerujem da je moj prvi boravak u inostranstvu u ključnom periodu odrastanja, formiranja ličnosti i definisanja afiniteta bio prekretnica u mom životu, i glavni momenat kad je sve u suštini i počelo – želja za dodatnim obrazovanjem, usavršavanjem jezika, upoznavanjem novih ljudi i kultura, putovanjima, samostalnošću. Povrh svega toga, dobila sam znanje koje mi je u mnogom pomoglo kasnije u poslu i karijeri.
3. Tvoja najveća motivacija na tom putu?
Generalno sam bila motivisana iznutra, oslanjala sam se na to da želim da radim nešto što me interesuje, što me privlači, što smatram važnim za obrazovanje i formiranje moje ličnosti, nešto gdje osjećam zadovoljstvo i ispunjenost, a i što će me pripremiti kasnije i za nove životne izazove. Studije u inostranstvu bile same po sebi cilj, ali i nagrada, dok je sve ostalo što se desilo usput i “sa strane” bio dodatni podstrek da nastavim naprijed.
4. Da li si nekad pomislila da odustaneš?
Mislim da svi prolazimo u jednom trenutku tu fazu kad se kolebamo. Ali, veoma je bitno da istrajemo do kraja, jer samo tako možemo da sazremo kao ljudi i ličnosti i suočimo se sa izazovima koje nam život postavlja. Kakve god okolnosti bile, najvažnije je da mi, prvenstveno zbog sebe, damo sve što možemo – tada je uspjeh najslađi!
5. Da li ti se tokom boravka u inostranstvu dešavalo nešto nesvakidašnje, što bi željela da podijeliš sa nama?
Bilo je tu raznih situacija. Možda da pomenem upravo onu kad sam zapravo prvi put pomislila da odustanem. To je bilo u srednjoj školi kad sam pošla za Ameriku. S obzirom na to da nisam mogla da biram u kojoj državi i gradu ću da boravim, završila sam u Nebrasci, u gradiću (a zapravo selo) Artur. Moram priznati da kad su mi javili gdje treba da idem više nisam imala želju za odlaskom (moj otac se šalio da je naše selo u Bjelopavlićima grad za Artur). Najviše zbog roditelja, krenula sam u tu novu avanturu. Poslije dva dana putovanja, na kome sam ostala i bez prtljaga, ušla sam u kuću na dva sprata, u sred nedođije, okruženu samo poljima kukuruza. U sobi u kojoj sam trebala da boravim narednih godinu dana, prva stvar koja me dočekala bio je miš, i to mrtav. Ajde, to sam nekako preživjela. Onako umorna poslije napornog puta legla sam da se odmorim, i u jednom trenutku sam čula kako je nešto palo. Mislila sam da je u pitanju nešto sa police za knjige pa nisam reagovala. Kad sam se ustala malo kasnije, iz kante za smeće koja je bila ispod prozora, virio je rep od zmije. Tada sam samo rekla – “što će meni ovo, gdje sam došla”, zvala roditelje i rekla im da želim kući. Moja majka je rekla da sačekam koji dan, da prvi utisci uvijek mogu da varaju, pa ako baš ne mogu dalje da izdržim da povratak natrag nije sporan. Naravno, bila je u pravu. Bila je to jedna od najljepših godina u mom životu. Iz ove perspektive ovu “epizodu” mogu da pričam samo kroz smijeh, ali tada, meni 17-ogodišnjakinji koja je završila negdje “bogu iza tregera” nije bilo ni malo do smijeha.
6. Zbog čega si odlučila da ostaneš u inostranstvu / da se vratiš u Crnu Goru?
Nakon boravka od skoro šest godina vani, vratila sam se u Crnu Goru. Iskreno, iako negdje dugoročno sebe vidim u Crnoj Gori, voljela bih da sam ostala još koju godinu da prikupim još neka znanja i iskustava, ali prosto određene okolnosti mi nisu to dozvolile. I to je potpuno ok, ne žalim što sam se vratila, naprotiv. Volim svoju zemlju, i posle toliko godina rada i angažmana kada je u pitanju OCSI kroz koju sam imala prilike da upoznam nevjerovatne ljude, voljela bih kada bi se svi oni vratili kako bi svi zajednički radili na daljem unapređenju i boljitku našeg društva. Cijenim da mi (koji smo bili i koji su trenutno u inostranstvu) i mladi ljudi u Crnoj Gori, koji možda nisu imali prilike ili nisu htjeli da idu u inostranstvo, treba zajednički da radimo na pozitivnim promjenama, prenoseći i primijenjući stečena znanja i iskustva u svojoj zemlji i sa ljudima koje najbolje znamo.
7. Koju poruku bi poslala mladima koji su još uvijek u procesu odlučivanja o školovanju u inostranstvu?
Školovanje u inostranstvu je velika životna škola i neprocjenjljivo iskustvo i bogatstvo. Kad jednom spakuješ kofere i uputiš se u neku drugu, daleku, zemlju prinuđen si da sebi skrojiš jedan sasvim novi život. Nova sredina, novi prijatelji, nova kultura i jezik, nove dnevne rutine, obaveze, brige i problemi, nova zadovoljstva, sve je to jedna uzbudljiva avantura koja vam pomogne da otkrijete djelove sopstvene ličnosti za koje možda nijeste znali da postoje. Sada više nego ikad ima prilika za mobilnost i studiranje u inostranstvu kroz razne programe razmjene i stipendije, tako da svima savjetujem da grabe prilike koje im se u tom dijelu pružaju. Iako školovanje u inostranstvu nosi sa sobom puno izazova, kada se sve sabere i oduzme, odlaskom vani možete samo da dobijete u svim aspektima – obrazovnom, profesionalnom i ličnom.
8. Dopuni poznati arhetip odlikom za individualnu valorizaciju unutar i izvan crnogorskog modernog društva: “Čojstvo, junaštvo i…”
Čojstvo, junaštvo i znanje.
9. Šta danas rade ljudi koji su te originalno inspirisali da pratiš svoje ambicije, i da radiš na dostizanju profesionalnog nivoa na kome si trenutno?
Inspirišu, motivišu i podržavaju me i dalje. I hvala im na tome.
10. Da si danas maturirala u Crnoj Gori, koji bi bio tvoj idući korak?
Išla bih istim putem. Ako bih već mogla da vratim vrijeme, možda bih samo promijenila neke sitnice.
