Editorijal Van amfiteatra, nastavljamo sa Alisa Rujović, studentkinjom master studija na Likovnoj akademiji u Bukureštu. Alisa aktivno igra fudbal za FK Fair Play.😊😍✌️
1.Reci nam nešto o svom dosadašnjem školovanju i sportskom angažmanu ?
Završila sam Likovnu akademiju na Cetinju. Za vrijeme studija, preko Erasmus+ programa, provela sam 6 mjeseci na Nacionalnoj akademiji u Lisabonu, kasnije bila predstavnik Crne Gore na Bienalu grafike u Kini, a na koncu proglašena za najboljeg studenta akademije (smjer grafika). Ovo priznanje bilo je potvrda moga rada i posvećenosti, ali i velika motivacija za nastavak dalje. Nakon završenih specijalističkih studija, dobila sam stipendiju Vlade Rumunije za svoje Master studije i sada živim i studiram u Bukureštu.
Što se tice fudbala, nastupala sam za brojne klubove u Crnoj Gori, a sve je počelo od Sport Una iz Bijelog Polja. Uslijedili su angažmani u Lovćenu, Mladosti i Breznici, koja je šampion Crne Gore. Po dolasku u Rumuniju, uspješno sam prošla sedmodnevnu probu i trenutno nastupam za F.C. Fair Play iz Bukurešta.
2.Gdje si rođena, gdje sada živiš a gdje vidiš sebe u budućnosti ?
Rođena sam u Beranama, trenutno živim u Bukureštu, u kome ću ostati naredne 3 godine, a sigurna sam da mi budućnost sprema brojne nove avanture, pa možda čak i mjesto prebivališta negdje u blizini Nou Camp-a. (smijeh)
3.Kad i gdje si počela da igraš fudbal, za koje klubove si nastupala i koliko je fudbal predodredio tvoj životni put ?
Od malena igram fudbal. Počela sam sa dječacima, naravno. Uvijek na ulici , rijetko kad na nekom stadionu. Priča sa ženskim fudbalom počinje u ZFK Sport Uno u Bijelom Polju, na blago negodovanje dvanaestogodišnjakinje (mene), koja je navikla da se probija u svijetu dječaka. Fudbal oduvijek igra jako važnu ulogu u mom zivotu i mojoj umjetnosti, i sigurna sam da su se moja disciplina, odanost, posvećenost, i prkos rodili na fudbalskom terenu.
4.Kakvi su uslovi za bavljenje ženskim fudbalom u Crnoj Gori ? Da li možeš da povučeš paralelu i uporediš sa uslovima u Rumuniji?
Uslovi za bavljenje zenskim fudbalom u Crnoj Gori?
Jako oskudni, rekla bih, obzirom da ženski fudbal još uvijek nije popularan kod nas. U Rumuniji je ovaj sport, iako na amaterskom nivou, zaživio odavno, i klubovi ovdje imaju najnoviju opremu, svoje stručno osoblje, pripreme i sve je na jako dobro organizovano. Tu se nisu zaustavili, već i dalje rade na promociji, unaprijeđenju, pa tako često organizuju takmičenja, i turnire u malom i velikom fudbalu. Za sve ovo, dobijaju podršku Opštine i Saveza. Na ovom polju, primijetila bih, da smo mi u Crnoj Gori pasivni u procesu unaprijeđenja ženskog fudbala, i da nam fali taj „žar“, koji oni imaju.
5. Nastupala si za brojne klubove i postizala izvanredne rezultate. Postoji li neko priznanje koje zauzima istaknuto mjesto i koje ti je osobito drago ?
Što se tiče priznanja, na individualnom nivou ih nije bilo previše, ali bih izdvojila nagradu za najboljeg sportistu opštine…Što se tiče kolektivnih, koja su u ovom sportu mnogo važnija, najdraži mi je osvojen KUP sa Sport Unom. Izdvajam ovo, jer sam bila jako mala, i tek u svojoj prvoj sezoni bavljenja ženskim fudbalom.
Mada, unazad nekoliko dana, postala sam i kapiten kluba u kom nastupam. Nakon “proglašenja”, ostala sam bez riječi.. a bez riječi sam i sad, nakon nekoliko dana, i dalje preispitujem sebe, kako? Ja? Ne vjerujem…
U suštini, traka na ruci, ali…mora se zaslužiti. Valjda.
6.Da imaš priliku da jedan dan provedeš u tuđim kopačkama, čije bi odabrala?
Dan u tuđim kopačkama? Pa, dajte mi kopačke Dani Alves i osjećaću se kao u svojima. (smijeh). Da, defintivno bi to bile njegove kopačke.
7.Da li možeš da opišeš studije i život u Bukureštu i približiš čitaocima s obzirom da se prilično mali broj naših studenata tamo nalazi ?
Što se studija tiče, zadovoljna sam, i pozitivno iznenađena organizaciom ovdje, tačni su, precizni i relacija profesor-student je drugačija nego kod nas. Profesori se prema nama ophode kao prema kolegama- umjetnicima, i uče nas da je svaka kritika dobra kritika, da cijenimo različitost, i druge načine izražavanja. Što se tiče života u Rumuniji, osjećam se kao kod kuće, brzo sam se navikla i onako je kako sam zamišljala prije dolaska ovdje, a grad u potpunosti odgovara mojim zahtjevima i potrebama
8.Šta ti daje motivaciju da nastaviš dalje i koji je tvoj životni moto ?
Motivacija? Ako želim, nalazim je u svemu. A želim. Želim jedno bolje sjutra svom narodu, i čitavom svijetu. Želim da govorim svojim djelima jer je nekad nemoguće govoriti riječima. Srećom kamen, olovka, papir, i platno uvijek su tu da upiju, saslušaju, istrpe i na kraju poentu iznesu mnogo bolje nego što bi to mogla ijedna riječ.
