Svakodnevno koristimo Internet kako bismo komunicirali putem društvenih mreža, dobili odgovore na pitanja ili aplicirali za posao. Na taj način iza sebe ostavljamo digitalni otisak.
Većina nas misli da gubimo privatnost samo ukoliko svjesno dijelimo informacije na društvenim mrežama. Manje je vjerovatno da ćemo misliti o tragovima koje ostavljamo iza sebe jednostavnim pretraživanjem veba.
Čak i ako obrišemo informacije, one su i dalje dostupne.
“Ionako nemam šta da krijem. Zašto bih trebala/trebao brinuti o digitalnom otisku?”. Zapravo, puno je razloga zašto bi trebali. Naš digitalni otisak otkriva dosta stvari o nama. Svjetski poznate kompanije prave detaljnu sliku naših želja i navika i te informacije imaju komercijalnu vrijednost, nad čime nemamo kontrolu. Ukoliko smo prijavljeni na Facebook-u, Twitter-u ili Google-u, oni prate naše posjete bilo kojoj stranici na kojoj se nalazi like, tweet ili +1 dugme.
Vjerovatno smo čuli da postoji mogućnost da nas “špijuniraju”. Razgovaramo sa prijateljem o slušalicama koje su nam se dopale. Zatim, “surfujući” internetom, na sve strane nailazimo na reklame za slušalice.
Da li i AI uređaji, kao što su Google Home i Amazon Alexa, koji bi trebali da se aktiviraju samo nakon određene komande kao što je “OK, Google”, takođe prikupljaju naše audio podatke a da mi to ne znamo? Par je otkrio da je njihov privatan razgovor bio snimljen i poslat osobi iz imenika. Amazon tvrdi da je softver riječi u pozadini interpretirao kao “Alexa”, zatim “pošalji poruku” i na kraju ime osobe koja se nalazi u imeniku.
Ove kompanije tvrde da oni uzimaju naše informacije kako bi poboljšali servis. Osim toga, ovo je sve apsolutno legalno. Oni ne rade ništa s čim se nismo složili. U svakom pravilniku o privatnosti jasno stoji da dozvoljavamo prikupljanje informacija o nama.
Jedna studija, sprovedena na 543 učesnika, predstavila je lažnu aplikaciju Name Drop kako bi vidjeli koliko će ljudi pročitati politiku privatnosti. 74% je preskočilo sporazum, a 98% je preskočilo gotcha klauzole koje su podrazumijevale dijeljenje svih ličnih podataka sa NSA, njihovim poslodavcem i da se slažu da će kao metod plaćanja pružiti svoje prvorođeno dijete. Da li da krivimo kompanije ili nas same?
Zašto je naš digitalni otisak važan?
- Zaštita naše reputacije
- Biti u mogućnosti da odlučimo gdje i kako će se dijeliti naši lični podaci
- Spriječavanje finansijskog gubitka
- Zaštita slobode
Zaštita naše reputacije
Iako nemamo šta da krijemo, nisu baš sve informacije o nama prikladne za svaku pubiku. Naši digitalni otisci mogu biti izvađeni iz konteksta i pogrešno protumačeni
Biti u mogućnosti da odlučimo gdje i kako će se dijeliti naši lični podaci
Svako od nas ima informacije koje ne želi da dijeli sa svima. Naše zdravstveno stanje želimo da podijelimo sa našom porodicom, ali ne nužno i sa našim šefom ili gospođom koja radi u studentskoj službi.
Spriječavanje finansijskog gubitka
Krađa identiteta je globalni problem, s obzirom da su naši tragovi svuda. Cyber kriminalci kradu identitete širom cyber prostora i lažno se predstavljaju zbog finansijske dobiti. Često mislimo da smo poslednji koji bi mogli biti napadnuti, ali dokle god razmišljamo na taj način i ne informišemo se, izloženi smo većem riziku. Istina je da može svakom da se desi. Sigurnost na internetu bi trebala biti važna za sve nas.
Zaštita slobode
Naši digitalni otisci mogu takođe uticati na našu slobodu govora, dok u određenim situacijama i djelovima svijeta mogu dovesti i do lišavanja slobode. Mnoge vlade rutinski prate stranice društvenih mreža. Možemo biti uhapšeni zbog određene političke izjave ili širenja lažnih informacija koje se tiču te države. Softver za nadzor može se koristiti za presretanje poruka sa licima već poznatim javnim službama.
Jedan od mnogih primjera je 70-ogodišnjakinja iz Sjedinjenih Američkih Država koja je 2007. godine bila uhapšena za pisanje lažnih čekova. Kasnije se ispostavilo da nije bila njena krivica, iako je bilo teško dokazati da je njen identitet bio ukraden od strane drugog lica.
Da li bismo trebali brinuti?
Nakon raznih eksperimenata u svrhu dokazivanja da nas “špijuniraju”, Wandera, kompanija koja se bavi zaštitom podataka, sprovela je studiju na najviše korištenim aplikacijama, uključujući Amazon, Facebook, Instagram i Youtube, ali nije uspijela da pronađe nijedan dokaz da ove kompanije prikupljaju audio ili video podatke.
Pored toga, istraživači na Northeastern Univerzitetu u Bostonu, predvođeni profesorom računarskih nauka David-om Chavez-om, koristili su sistem za testiranje još 17000 aplikacija za dokaze o snimanju audio podataka i neželjeno aktiviranje mikrofona. Međutim, nije bilo uspijeha. Profesor Chavez tvrdi da je snimanje zvuka najmanje efikasan način za dolazak do podataka koje bi kompanija trebala prikupiti za istraživanje tržišta. Zapravo, potrebna je ogromna računarska snaga kako bi se zvuk pretvorio u tekst, a zatim koristio dalje.
Više vjerovatan razlog da nam se nude ponude za određene proizvode koje smo pomenuli, je taj što smo se, ne sluteći previše zadržali na slici sporstkih patika ili bili u prodavnici sportske odjeće i obuće.
Jedini način da sačuvamo identitet stopostotnom privatnošću je odbijanje većine usluga koje su ljudima postale primarni oblik komunikacije. Za mnoge od nas, društvene mreže su jedini način komunikacije sa našim voljenima.
Nema ništa loše u tome, ako znamo pravilno koristiti ove usluge. “Ako ne plaćaš za uslugu, ti si produkt” i to je prilično tačno. Na kraju dana, ove kompanije su samo preduzeća.
Pitanje nije “Da li me telefon špijunira?”, već “Ko kupuje moje podatke?”
Koji bi bio najsigurniji način vožnje automobila? Ne voziti automobil.
Na koji način se možemo zaštititi?
Svijet interneta pruža mnoge mogućnosti cyber kriminalcima i zločincima da nam unište život, a da nas ni ne pogledaju u oči. Bitno je da znamo da svako može biti žrtva, da se informišemo i da pametno ostavljamo svoje tragove na internetu.
Za kraj, poznata rečenica Andy Warhol-a: “U budućnosti će svako biti svjetski poznat na 15 minuta” bi danas mogla biti preformulisana u “U budućnosti će svako biti anoniman na 15 minuta”.